Opće informacije o e-učenju
Povijest
Za najbolje razumijevanje značenja pojma e-učenja potrebno je detaljno proučiti kako se taj pojam razvio kroz povijest, a za to je pak potrebno prvo upoznati se sa ranim fazama u razvoju učenja u civilizaciji. Prva poznata civilizacija koja je na učenje obraćala posebnu pažnju jest rimska pa se tamo mogu vidjeti i prvi koraci u prijenosu znanja putem papira. Dr. Marcel Mirande u svojoj knjizi 'De onstuitbare opkomst van de leermachine' (Nezaustavljivi ustanak učeničkog stroja) tvrdi da zapravo i nema neke velike razlike između korištenja papira u davnom Rimu i današnjeg korištenja laptopa za praćenje nastave. Prvi spomen učenja na daljinu datira iz 1728. godine kada je Caleb Philips postavio oglas u Boston Gazette nudeći podučavanje putem pošte, no nije se proslavio. Obrazovanje na daljinu je međutim prvi uspio ostvariti Isaac Pintman 1840. godine u Velikoj Britaniji. On je odlučio osnovati kurs na daljinu šaljući svojim studentima potrebne materijale za učenje i zadaću. Kada bi studenti to riješili, poslali bi mu natrag rješenja putem pošte. Ovo je možda prvi dokumentirani uspješni pokušaj učenja na daljinu.
Međutim, prava revolucija u ovom području počinje u 60-im godinama prošloga stoljeća izumom računala kada su dokumentirani i prvi pokušaji korištenja računala u svrhu učenja. Prve korake napravili su profesori psihologije na Sveučilištu u Stanfordu, Patrick Suppes i Richard Atkinson koji su eksperimentirali s pružanjem znanja osnovnoškolskoj djeci putem računala. Godine 1963 Bernard Luskin instalira prvo računalo na jednom sveučilištu, te 1970 godine piše doktorsku disertaciju na temu analize mogućnosti korištenja računala za učenje. Već 1993 godine William D. Graziadei opisuje projekt za online nastavu, podučavanje i provjeru znanja pomoću računala putem elektronske pošte. Nije prošlo puno vremena i 1994. godine stvorena je prva online srednja škola pod nazivom CompuHigh. Godine 1997 već spomenuti Graziadei izdaje napredni članak pod naslovom: „Izgradnja sinkronih i asinkronih okolina za učenje i podučavanje: Istraživanje rješenja za sustav vladanja tečajem i virtualnom učionicom“.
Obilježja
Najvažnija obilježja kvalitetno oblikovanog sustava za e-učenje su:
• Povezivanje kompetencija i tečaja: Administrator opisuje kompetencije (vještine) potrebne za odabrani posao u organizaciji i tečaje pomoću kojih će se te vještine naučiti.
• Zakazivanje satova i upis studenata: Administrator može zakazati satove sinkrone nastave ili davati poveznice za asinkronu nastavu. Studenti se mogu upisati na sinkronu ili asinkronu nastavu.
• Praćenje učenja: Sustav može pratiti koje satove nastave student pohađa te koji su rezultati studenta na provjerama znanja iz tog područja.
• Razvoj materijala za učenje: Autorima se pružaju softverski alati za stvaranje asinkrone nastave iz ponovo upotrebljivih objekata za učenje.
• Isporuka materijala za učenje: Asinkrona nastava ili individualni objekti za učenje koji su pohranjeni na poslužitelju isporučuju se studentima kroz Web preglednik
Za stvaranje kvalitetnog sustava za e-učenje potrebno je kao i kod klasičnih metoda podučavanja uložiti truda u tri domene:
1. Planiranje (identificiranje sadržaja tečaja i definiranje objektivnih ciljeva)
2. Instrukcija (odabir i implementiranje metoda koje će se koristiti za isporuku sadržaja i olakšavanje savladavanja tečaja studentu)
3. Provjera znanja i ocjenjivanje (odabir i implementiranje metoda koje će se koristiti za ispitivanje razine savladavanja gradiva i interpretacije rezultata)
Prema tome, postoje sljedeći aspekti u oblikovanju e-tečaja:
1. Pažnja
2. Percepcija
3. Organizacija
4. Instrukcija
5. Sudjelovanje učenika
6. Razmišljanje na većoj razini i formiranje koncepata
Standardizacija
Pokušaji standardizacije tehnologije za učenje počeli su još 1988 u obliku specifikacija za hardverske i softverske platforme. Za standardizaciju e-učenja brinu se 4 glavne organizacije: Aviation Industry CBT (Computer-Based Training) Committee (AICC) , IMS (Instructional Management System) Global Learning Consortium, Advanced Distributed Learning (ADL) Initiative, i naravno IEEE. Kao rezultat suradnje tih 4 organizacija nastao je Sharable Content Object Reference Model (SCORM) koji u biti predstavlja osnovne specifikacije za oblikovanje i razmjenu materijala za učenje među najbitnijim sustavima e-učenja. Standardizaciju i uporabu e-učenja podupire i Europska Unija pod EU Strukturalnim Fondovima u okviru Programa za Cjeloživotno Učenje (LLP). Bolonjski proces je jedan od najvažnijih pristupa isporuci obrazovanja. Od 1999 do 2000 glavni cilj je bio stvaranje Europskog Područja Visokog Obrazovanja (EHEA). Neke od direktiva u tom programu direktno utječu direktno na razvoj e-učenja: • poboljšanje priznavanja prijašnjeg znanja, bilo to formalno ili neformalno • stvaranja fleksibilnih, studentski-orientiranih načina isporuke znanja • razvoj fleksibilnih programa za učenje koji daju učeniku mogućnost da alternira između posla i učenja • i možda najvažnije od svega toga: proširenje pristupa visokom obrazovanju.
Klasifikacije
Postoji mnogo načina klasifikacije metoda e-učenja koja može biti provedeno s obzirom na nekoliko kriterija.
Klasifikacija s obzirom na razinu uključivanja informacijskih i komunikacijskih tehnologija u proces učenja:
- klasična nastava - nastava u učionici (f2f ili face-to-face)
- nastava uz pomoć ICT-a - tehnologija u službi poboljšanja klasične nastave (ICT supported teaching and learning)
- hibridna ili mješovita nastava - kombinacija nastave u učionici i nastave uz pomoć tehnologija (hybrid, mixed mode ili blended learning)
- online nastava - nastava je uz pomoć ICT-a u potpunosti organizirana na daljinu (fully online).
Klasifikacija s obzirom na prostorno-vremenska ograničenja učitelja i učenika:
- Samoučenje ili autodidaktično učenje (Self-study)
- Asinkrono učenje ili učenje nepovezano u vremenu (Asynchronous study)
- Sinkrono učenje ili učenje u stvarnom vremenu (Synchronous or real-time study)
Do nedavno, bilo je moguće ostvariti samo samoučenje i asinkrono učenje, međutim pojavom brzog interneta i novih tehnologija povezivanja u stvarnom vremenu postalo je moguće i sinkrono učenje. Pristup samoučenja odnosi se na sredstva i materijale pripremljene prije početka samog procesa učenja bez namijenjenih daljnjih interakcija. Tipičan primjer softverskih sredstava za samoučenje su tutoriali i e-knjige. Također neke simulacije, obrazovne igre, ili okoline otvorenog učenja mogu imati aspekte samoučenja. Asinkrono e-učenje je obično pojednostavljeno zbog toga što ne zahtjeva od sudionika da budu prisutni u isto vrijeme za uspostavljanje kontakta. Primjer asinkronih metoda jesu: gledanje video predavanja, polaganje online ispita ili postavljanje upita na forum. Za ostvarivanje sinkronog e-učenja sudionici se moraju pridružiti virtualnoj sjednici u isto vrijeme i time uspostaviti kontakt u stvarnom vremenu. Obično se sinkrono učenje odvija putem video-konferencija. Poznati primjeri su: WebEx Training Center, Centra Symposium, Microsoft LiveMeeting,
LearnLinc itd.
Vrsta e-učenja |
Potporna sredstva i tehnologije |
Karakteristike |
Asinkrono |
e-pošta, forumi za diskusiju, mrežno-zasnovana obuka, računalom potpomognuti sustavi, Podcasting |
|
Sinkrono |
Instant messaging, dijeljena bijela ploča (shared whiteboard), audio-video konferencije, Online chat, Live webcasting, Mrežne konferencije |
|
Klasifikacija s obzirom na sustav pružanja usluga e-učenja:
- LMS - Learning Management System (Sustav za upravljanje učenjem)
- CMS - Content Management System (Sustav za upravljanje sadržajem)
- LCMS -Learning Content Management System (Sustav za upravljanje sadržajem i učenjem)
LMS je softverska aplikacija za administraciju, dokumentaciju, kontroliranje i transmisiju obrazovnih tečaja ili programa za obuku. Korektno izgrađen LMS bi trebao biti sposoban za: centralizaciju i automatizaciju administracije, upotrebu samoposluge i samoupravljenih usluga, brzo sakupljanje i transmisiju materijala za učenje, objedinjavanje inicijativa za obuku u jednoj mrežno-zasnovanoj platformi, personalizaciju sadržaja i ponovo korištenje znanja te davanje online obuke ili seminara. Jedna od važnijih karakteristika LMS sustava je također sposobnost nadgledavanja napretka korisnika od strane pružatelja usluge. U sustav se mogu uključiti i drugi aktori poput roditelja koji mogu pratiti napredak svoje djece.
CMS je porodica softvera gdje se pružatelji usluge više fokusiraju na stvaranje, prijenos, upravljanje i uređivanje materijala za učenje nego na napredak učenika. Drugim riječima, u takvim sustavima učenici su slobodniji pohvatati materijale nešto sporije nego kod LMS sustava. Najbitnija razlika LMS i CMS je u tome što je davatelj znanja kod LMS učitelj, dok je kod CMS ta uloga svedena na „stvoritelja materijala“ .
LCMS je kao što mu i ime govori, kombinacija LMS i CMS, koji otvara mogućnosti za kreiranje i održavanje web materijala, ali i kontrolu napretka učenika. Dakle, u ovom sustavu postoje i učitelji i „stvoritelji materijala“, što daje jako dobru podlogu za razvoj pravih kompetencija.